Iza kirurških rukavica i bolničkih hodnika krije se glas koji dira tisuće. U ekskluzivnom intervjuu Marijana nam otkriva kako spaja humanost, umjetnost i majčinstvo, te kako je glazba postala njena svjetlost izvan bolnice.
Marijana, vi niste samo medicinska sestra, vi ste i mrtvozornik. Taj je uloga iznimno mračna i teška. Gdje se točno u dodiru sa smrću dogodila silovita potreba za kreacijom, svjetlom i pozornicom? Je li glazba bila bijeg ili nužni protuotrov za traume koje nosite iz mrtvačnice?
-Pa, vjerovali li ne, moj dodir sa mrtvačnicom je minimalan.Moj posao koji obavljam kao mrtvozornik na terenu je poseban i naravno ne mogu ga usporediti sa ničim drugim.
Gdje se točno rodila uloga pjevača i umjetnika?
Moje osobno mišljenje je da se uloga pjevača i umjetnika Želja za kreaciju svjetlom i pozornicom nije rodila nakon mog poziva za Medicinsku sestru i mrtvozornika, već smatram da je to što je nešto već dugo, dugo vremena bilo u meni i čime se bavim već dugi niz godina, kao što možete vidjeti u nekim prethodnim mojim djelima i nekim prethodnim intervjuima i stvarima kojima sam radila uvijek sam voljela umjetnost uvijek sam voljela ekspresionirati se kroz umjetnost na način kada nikad ne bi mogla ništa reći uvijek je
postajala pisana riječ i ta pisana riječ bi mene spasila od toga da ne šutim Tako da cijela ta priča sa izlaženjem van nekog posla mrtvozornika i medicinske sestre nastala je čak prije nego što sam ja bila i medicinska sestra i mrtvozornik. Tako da mislim da su to dvije ljubavi koji su se jednostavno stvorile. Jedna ljubav i jedan poziv koji su danas od mene napravile onu osobu koju jesam.
Granice i Identitet
Kada prvi put kročite na pozornicu, odlažete li kirurške rukavice i bolničku uniformu ili on je ostaje dio vas?Koji je trenutak bio prekretnica kada se shvatili da glazba nije hobi već jednako velika ako ne i veća strast od vaših primarnog poziva?
-Ono što moram reći je da ne postoji veća strast u mome srcu nego pomagati drugim ljudima. Ne postoji veća ljubav nego vidjeti sreću na licima ljudima.Ljudi kojima pomažem i koji se bolje osjećaju radi moje riječi ili radi nekih mojih dijela. Kirurgija je također velika ljubav i dio mene koje ne želim i neću se riješiti jer to je mjesto gdje sam pronašla sebe. I da li ja radim razliku?
Da i ne. Vidite, mnogi umjetnici bi odgovorili ili da ili ne, ali ja moram reći i da i ne.Jer kako se u trenutku pjevanja o ljubavi, o teškim trenucima, ne sjetiti onih istih teških trenutaka koji si prošao sa svojim pacijentima, sa svojim voljenima sa svime u životu što te oblikovalo osobu koji jesi i kako se ne sjetiti posla i suza i smijeha i trenutaka u ambulanti i baš tih kirurških rukavica koje svako jutro oblačim. Da li radim razliku između ta dva polja?Da.
Da li su usko povezana?
-Da. Povezana su se mojom ljubavlju prema oba polja i mojom posvećenosti prema daru koji je Bog meni dao, a to je pomaganje drugima kroz pjesmu i kroz moje ruke i kroz moju radu, a to je moj posao u kirurškoj ambulanti i ono nešto što mi nitko ne može platiti, a to je zadovoljstvo.
Bolničke reakcije
Budimo direktni, kako su vas kolege koji su svjedoci vaših najteže posla, zaista gledali kada su shvatili da pjevate? Jeste li osjetili prezir ili strah od poštovanja? I kako ste njihov stav promijenio nakon vaše pobjede na Marco Polo Fest festivalu?
Pa iskreno da vam kažem, reakcije mojih kolega su pomiješane. Do njih koji poznajem, do njih koje ne poznajem, do njih do kojih nikad ne bi promislio da bi poslušao moju pjesmu, od obične prodavačice u butigi do običnog kolege koji dođe i kaže Marijana poslušao sam tvoju pjesmu i poslušala sam tvoju pjesmu Haljina je bila prekrasna izvedba je bila izvrsna, tako da svakako taj jedan pozitivni feedback je nešto za što čovjek živi a one negativne stvari čak i ako se dogode uvijek se dogode nekako kao i uvijek iza Iza mojih leđa i daleko od mojih uši.Tako da vjerujem da i ako ima negativni komentara, ja ih nisam čula i ako ima podsmjehivanja ili nečega, sigurno se ne obazirem na to jer pozitivna reakcija i oduševljenje mojih kolega, prijatelja i ljudi koji me okružuju na radnom mjestu je puno veće od onoga što bi čovjek mogao smatrati negativno. Nisam osjetila nikakav prezir. Nisam osjetila. Nikakvu ljubomoru, a definitivno nisam osjetila strahopoštovanje jer smatram da se poštovanje svake vrste treba zaslužiti. Ja definitivno ne želim da me se netko boji. Hvala.
David i žrtvovanje majke
Vaš sin David, kada vam je zadnji put rekao mama preumorna si? Koliki dio sebe kao majke morate žrtvovati da biste držali ovu nemoguću ravnotežu između noćnih dežurstava i umjetničkog uspona?
Pa ono što moram razdijeliti od posla medicinske sestre u nekoj općoj slici je da se računa uvijek da medicinska sestra radi dnevne i noćne smjene, 12 satne smjene. Gdje radi dnevne i noćne. No, međutim, ja sam jutarnja sestra koja svoj posao obavlja, pa bar ja osobno smatram, sa srcem i sa znanjem koje mi je dato i koje sam tijekom godina pridobila. Što se tiče mog sina, moj sin je moja najveća potpora i podrška, uvijek bio i ostao. David je, nemojmo zaboraviti, bio među prvim redovima mog nastupa na Marco Polo Festu i koliko god to bilo naporno za jedno tako mlado dijete, bio i tu i navijao kao najveći obožavatelj. Tako da ja mislim
da to nitko u jednoj majici ne može zamijeniti taj osjećaj ponosa da gleda svoje dijete i da te tvoje dijete gleda na pozornici i svoje srce i svu ljubav koju daješ na toj pozornici upravo ide tom djetetu jer znaš da jednoga dana kad napustiš ovaj svijet, to dijete će imati nekoga na kojega će se ugledati. A na vaše pitanje, da li smatram da je to potrebno, da je bilo potrebno napraviti nekakvu žrtvu, da. Smatram da je žrtva potrebna za sve što vrijedi, a ne nikako ljudska žrtva.
Pjesma, pobjeda i težina priznanja- Intima pobjedničke pjesme To više nisam ja, dirnula je tisuće ljudi. Što točno vi niste u toj pjesmi? Jeli stvarna inspiracija je došla iz emotivnog sloma, a usta je sesana?Poslije je to krik davno izgubljene ljubavi. Otkrijte nam istinski, mračni izvor te melodije?
Pjesma To više nisam ja zapravo obuhvaća ono što ste me vi pitali direktno u srž toga. Jesam li to ja? Što to više nisam ja? Ja više nisam obični čovjek koji samo prolazi ovim svijetom. Ja smatram da jednim dodirom, dobrotom, blagoslovom i ljubavlju dotiče ljude na jedan način na koji je nedvojben. Glazbom, dobrim djelima i na poslu kao sestra i glazbom. Ja više nisam obična osoba
koja samo hoda ovim hodnicima i ne ostavlja za sebe. Ja sam osoba koja je odlučila svoj glas pustiti. Ha ha, doslovno. Za sebe i za druge na ovom svijetu šireći dobrotu i ljubav i vjeru. A vjera je ono što nas uvijek drži zajedno. Vjera je najposebnija stvar koju možemo imati. Koliko god neki misle da je to individualna stvar, to itekako nije individualna stvar. Vjera je nešto što nas pokreće. I u pjesmi To više nisam ja, govorim o tome da se čovjek budi i da više kaže to više nisam ja. Ja nisam obična osoba, koja će ignorirati tuđe probleme. Ja sam taj anđeo u navodne znakove, anđeo koji će poslušati probleme drugih, pokušati ih ispraviti i pomoći u bilo kojem sekundi i poticati druge da rade isto. I mislim da sa pjesmom To više nisam ja možemo napraviti puno.
Nagrada Hrvatske Turističke Zajednice
Ta nagrada daje težinu i legitimitet Vašem talentu Da i ne. Koja je stvarna, opipljiva korist te nagrade tri mjeseca kasnije?
Tri mjeseca je prošlo i nekako ovako na tom pitanju moram zastati i reći da meni nikada nije ni bila potrebna slava, već samo da
sam htjela stati na tu pozornicu i reći nešto, pokazati nešto sa svojim glasom, a mislim da sam to i uspjela. Nagrada Hrvatske turističke zajednice itekako je promijenila moj život jer je to jedno priznanje koje ipak nisam očekivala i naravno kako stoji na mome zidu i gledam je svaki dan, ipak je podsjetnik da se nešto dogodilo, da imam jedan fizički dio moga uspjeha i da to nije samo u mojoj
glavi jer u ovom ludom svijetu 21. stoljeća nekada izgubimo sebe pa ne znamo više što je stvarno što nije i tako kad imamo nešto opipljivo kao što je nagrada možeš se sjetiti i reći da ja sam bila tamo, ja sam dobila tu nagradu i sada idemo dalje,vraćamo se u normalan život i normalan ritam.
Je li Vam otvorila vrata koja bi medicinskoj sestri-pjevačici inače ostala zatvorena?
Smatram da sam okružena ljudima koji otvaraju vrata za mene i da ja otvaram vrata za druge ljude. Ne želim podcjenjivati ni precjenjivati nagradu, već jednostavno želim biti zahvala na ovome trenutku i na Bogu što je bio uz mene dok sam pjevala i na toj jednoj prekrasnoj nagradi na koju sam danas zahvalna i na gospodinu Ivanu Šegedinu koji mi je to omogućio i na Petru Šegedinu Pjeru koji se već sada lagano uzdiže u te grane hrvatske estrade gdje bi mogao postići jako, jako puno uz pravo vodstvo, a mislim da on to već ima, i uz pravu ljubav, a mislim da to već ima, a to je ljubav prema glazbi, obitelji i domovini, i onako i vježbi, i samim time da bi mogao poticati i učiti nove ljude kao što sam, na primjer, bila ja, i zato sam neizmjerno zahvalna.
30. Jubilarni festival
Uđimo u atmosferu. Koliko je teško bilo biti outsider na takvom jubilarnom festivalu? Jeste se doživjeli moment u svlačionici na Provi kad vam je netko od velikih imena dao znanje da tu ne pripadate?
Apsolutno ne! Ovo pitanje ću morati maknuti jer Marco Polo Festival je bio jedan od najljepših iskustava u mojem životu koje nikad ne bih htjela zamijeniti. Ne da sam se osjećala kao outsider, već sam se osjećala kao dio ekipe. I svaki pjevač navijao jedni za druge sa svojim talentom, sa svojim pjesmama. Ohrabrivao je drugoga. Tako da ne, nije bilo nikakvih neugodnih situacija. Da pače samo pozitivnih I ne, nisam se našla u nikakvoj negativnoj situaciji da pače u trenutcima kada mi je bilo teško i kada sam sumnjala u sebe. Moji kolege pjevači i ostale kolege sa festivala bili su tu da me uvjere, da će sve biti u redu, da me uvjere u moj talent i kako se kaže da rasturim na pozornici, što je u krajnjem slučaju mislim, nekako skromno i bio rezultat.
Put naprijed i krajnje odluke
Izbor – Skalpeli ili Mikrofon? Planirate li nastaviti glazbeni put, objaviti album, dominirati festivalima? I što to znači za Vaš primarni posao? Je li pobjeda na “Marco Polo Festu” bila samo uvod u Vaš konačni, potpuni odlazak iz bolnice?
Bolnice?Apsolutno da ne. Moj konačan odlazak iz bolnice mislim da na sreću ili na žalost nikada neće doći jer, kao što sam rekla u prijašnjem odgovoru, To je dio mene, to je moj poziv i ljubav. I ja jednostavno to osjećam kao jedan poziv.
Da li je to bio put za neke nove stvari?
Vrsta glazbe kojom se ja želim baviti, apsolutno da da. Moj osobni cilj je bavljenje duhovnom glazbom koja je vrlo teška i zahtjeva puno, puno, puno vježbe. A to sa vremenom možemo postići. Mislim da svaki čovjek to može postići i eventualno može biti teško jer kao majka naravno dolaziš do određenih problema pogotovo kad to radiš sama ali ja imam ogromnu podršku u obitelji. Tako da ono što nas čeka, ja uvijek kažem, ad astra, do zvijezda, nikad ne znamo što je sljedeće.
Humanitarna Misija i Svrha Slave
Ako spojite svoj medicinski poziv i glazbu u humanitarni projekt. Koji je vaš krajnji cilj? Želite li iskoristiti slavu samo da pomognete ili da istovremen opravdate svoj savjet zbog toga što napuštate najpotrebnije pacijente?
Kao što sam rekla, ja nikoga ne napuštam, niti želim, niti imam potrebu, a Bog mi je svjedok isprati svoji savjest jer je ona ista i čista .Da li želim to napraviti u humanitarni projekt? Apsolutno. Je li to moguće? Vidjet ćemo, a nadam se da imam prave ljude uz sebe koji će mi pomoći da ostvarim taj jedan dio u humanitarni projekt.
Tri mjeseca nakon pobjede, je li se ispunilo vaše ultimativno očekivanje? Jeste li željeli pobjedu zbog glazbe, zbog sebe ili zbog senzacije da dokažete da i najobičnija medicinska sestra i majka može postati zvijezda?
Pa prvenstveno je uopće nisam htjela pobjedu. Koliko god ovo zvuče prepotentno i možda nešto što bi svako odgovorio, moj cilj nije bila pobjeda. Moj cilj nikada nije bila pobjeda, već samo sudjelovanje i stati na pozornicu, dokazati sebi da ja to mogu, da mislim da sam to i uspjela. A ja mislim da svaka majka i da svaka medicinska sestra, svaki čistač, čistačica, svaka radnica na tisku, svaki poštari, sve da može postati zvijezda, jer oni već i jesu zvijezde samim time što rade i pridonose našoj zajednici.
Još jednom hvala Neretvanskom portalu na ovom opsežnom intervju i nadam se da ćemo sljedeći put pričati o nečemu humanitarnom. A majčinstvo, kao i sve, je stvar svakodnevice. To ide kao rijeka, teče i svaki dan učimo nešto novo.
