Četvrtak, 24. svibanj. 2018.

Mladen Krnić: Neretva se obranila s dvi ribe i dva kumpira

Završila je evo, prošle nedjelje, još jedna bitka na Neretvi. A bilo ih je dosad, znate i sami, svake fele: od onih s bojevom municijom, u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu, preko melioracijskih i ekoloških, do sportskih, lađarskih, ili pak onih čisto političkih. Ova što je, velim, upravo završila (ako je završila, jer se možda radi tek o uvodnoj razmjeni vatre) vodila se u Pločama, tamo gdje rijeka Neretva slikovitom deltom okončava svoju “priču” dojmljivim krešendom ljepote. Po vrsti to je bila, tako-tako, politička bitka, ali s naglaskom na ekologiju i na pravo da se diše čisti, zdravi zrak.

Riječ referendum, što je bilo službeno ime rečene bitke, ipak – priznajte – zvuči nekako politički, no ni onu drugu dimenziju u nazivu pločanske bitke, ekološko-zdravstvenu, nije teško obraniti, jer šta su to naranča, cipal, mandarina, jegulja, poma, liska, cata, smokva, žaba, nektarina, iverak, kozica, breskva… zbilja, što je to nego lipi, čisti, zdravi život, koji se u neretvanskoj dolini, nažalost, već počeo (i neovisno o najnovijoj situaciji) seliti u sjećanje. Toliko o tome što se to, na terminološkoj ravni, prošle nedjelje događalo u Pločama.

Na dnevnoj, odnosno dnevnopolitičkoj razini, dogodio se, pak, referendum na kojemu su se građani Ploča i okolnih naselja izjašnjavali o tome jesu li za ili protiv gradnje u svome mjestu goleme termoelektrane na ugljen, snage 800 MW, inicirane iz glava, džepova i ureda uistinu vodeće tamošnje tvrtke, Luke Ploče, odnosno njezine tvrtke kćeri Luka Ploče energija d.o.o. I odmah treba reći da se nikad – pa tako ni pri sagledavanju rezultata referenduma – ne smije smetnuti s uma da upravo ta, spomenuta firma – potencijalni investitor termoelektrane – u pločanskim uvjetima nedvosmisleno figurira kao, reklo bi se dalmatinskim slengom, glavni baja gospodarskog, a vjerojatno i ukupnog života grada i okolice; kao neka vrsta tutora kojeg nije pametno srdit’, jer ga često treba molit’.

I, kako je bilo na referendumu? Najkraće, ovako: na glasanje je izašlo čak 60 posto upisanih birača (pa se tako zbio valjda jedini uspjeli lokalni referendum u RH), od kojih je 4771 (91 posto) dao vrlo jasnu odbijenicu termoelektrani na ugljen u svojoj dolini, dok ih se 446 odlučilo ipak dati zeleno svjetlo tom nimalo zelenom resursu na mapi svoga zavičaja.

Taj je ishod predočio netko tko nema ni dušu ni stranku – kompjutor, kalkulator ili kako li se već zove brojač glasačkih listića – no svim promatračima koji nisu kompjutori, nego živi ljudi, nadaje se vrlo izazovnim sagledati zašto je rezultat bio takav kakav je bio, pa i unatoč tome što je termoelektrana bila ponuđena u paketu s bombonima koje nije lako odbiti, osobito kad ti padne šećer u krvi (a što jest slučaj s Pločama, gdje, uostalom kao i drugdje po Hrvatskoj, gospodarstvo baš i ne puca od zdravlja i energije).

Investitori su, naime, svoju elektranu ćumurušu “obložili” tvrdnjama da će na konto nje gradski proračun svake godine ubirati 50 milijuna kuna energetske rente, da će posla dobiti čak 350 radnika, Luka višestruko povećati promet i zaradu, građevinari, hotelijeri, brodari… da će obilato profitirati, i sve to bez ikakve štete za zdravlje, okus, miris, cvat i rast svega i svačega što živi, plazi i gmazi na potezu od ušća Neretve do Marsa. Nije prošlo! Ljudi su se radije, pred prijetnjom udisanja sumpornih i natrijevih spojeva, opredijelili za tradicionalnu (premda već ranije ozbiljno izranjavanu) šifru svoga narodnog života. Makar s manje kuna ili eura u džepu, ali s više budućnosti.

Ovdje nema uvjeta za podrobniju, osobito političku, analizu referendumske poruke, ali već je prvim pogledom uočljivo da je za njezin sadržaj jedan od najzaslužnijih gradonačelnik Ploča Krešimir Vejić. Kao pripadnik u gradu vladajućeg HDZ-a našao se, s jedne strane, u procijepu između svoga i (pokazalo se) većinskog stava građana te, s druge strane, pritisaka (neki mediji kažu da ih je i te kako bilo) moćnog (također) HDZ-a etabliranog kod “ideologa” elektrane, u Luci Ploče, ali on je referendum raspisao i njime ojačao svoj položaj.

A program na kojemu je dosljedno stajao – okrenut “glasu naroda” Neretve – nije morao tražiti daleko, nego samo za njim posegnuti u pjesmu (treća nagrada publike na Splitskom festivalu 2004.) “Dvi ribe, dva kumpira” Pločanina Denisa Batinovića Pekme, čovjeka iz kojega versima i notama progovara neretvanski duh: “Dvi ribe, dva kumpira/ pet litara crnog vina/ šta mi više triba/ kruva ispod peke/ nema meni do Neretve/ kad poleti galeb bil’/ u kljunu mu cipal cil’…”

Izvor: www.slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *