Petak, 15. prosinac. 2017.

STO UTRKA ANTE ŽIVKOVIĆA: NE ŽIVIM OD TRČANJA, NEGO ZA TRČANJE

Na utrci Kutina-Voloder, održanoj prije tjedan dana, Ante Živković otrčao je jubilarnu 100. utrku ove godine. U samo devet mjeseci to je svakako velik broj natjecanja, statistički svakih 2,7 dana jedna utrka, i mnogi to smatraju pretjeranim tjelesnim naporom. Istodobno, dojam je da je još veći broj onih koji Živkoviću daju potporu njegovoj ljubavi, čak i svojevrsnoj opsesiji prema trčanju. Evo što on kaže na temu jubilarne stote utrke ove godine.

Sto utrka je odrađeno. Otkud toliko snage i energije za tako velik broj utrka?

Da, tek stota. Prošle sezone sam ih odradio 104. i svi su mislili da je to puno utrka i da ću se ozlijediti, pa da ih razuvjerim morao sam ove godine malo pojačati tempo. Uz sve to uspio sam se kvalificirati za Europsko prvenstvo u planinskom trčanju, na kojem sam i nastupio početkom srpnja u Sloveniji. Otkud snaga i energija? Vjerojatno zato što živim trčanje, a ne živim od trčanja.

Brine li Vas da bi se radi tako velikog broja utrka mogli ozlijediti?

Ne, ni najmanje jer slušam svoje tijelo i znam kad treba usporiti i znam prepoznati moguće opasnosti za ozljedu. Jedna takva situacija se upravo dogodila u Kutini gdje sam se od osmog kilometra mučio s potencijalnom ozljedom. Za razliku od mnogih koji bi forsirali do kraja i vjerojatno se ozlijedili, ja sam usporio i mirno priveo utrku kraju te teška srca otkazao popodnevni nastup na UNICEF-ovoj Mliječnoj stazi. No spriječio sam ozljedu i danas sam već spreman za novu utrku.

U prosjeku svaku drugu utrku pobjeđujete. Koliko su pobjede važne, a koliko dobar osjećaj na stazi?

Tako nekako ispada Pobjede mi nisu toliko važne koliko mi je važan osobni napredak i poboljšanje rezultata. Samo ako se utrkujemo sami sa sobom uistinu ćemo i napredovati, a dokle god se budemo utrkivali s drugima teži će put biti ka napretku.

Kako usklađujete toliko utrka s treninzima i s poslom u Running Gateu?

To je bar lagano. Treniram na utrkama. Ponekad se zeznem pa i odradim neki večernji trening poslije posla. Dok nisam imao stalni posao ljudi su komentirali ‘lako njemu ići na utrke kad ne radi’, a zapravo nisu znali da sam u to vrijeme išao na utrke i radio sezonski posao u Dubrovniku. Ne zaboravite da sezona u Dubrovniku traje devet mjeseci. Uz sve to sam studirao na Kineziološkom fakultetu i sam se financirao. Tako je bilo utrka, kao naprimjer utrka u Trakošćanu, subota radna, u večernjim satima sjedanje u autobus i pravac prema Zagrebu, a onda kombiniranje novog prijevoza do Trakošćana, pa onda isti povratak do Dubrovnika jer se u ponedjeljak ujutro trebalo pojaviti na poslu. Jedina poruka i odgovor na sve to je ‘tko želi pronađe načina, a tko ne želi pronađe izgovor’.

Ako nastavite s nastupima u dosadašnjem ritmu, do kraja godine bi mogli biti na 130 otrčanih utrka. Može li to tvoje tijelo podnijeti?

Oko 120 će biti sigurno, ako sve bude po planu, a teško nešto može poremetiti plan, čak ni mišja groznica nije to uspjela. Tad sam s temperaturom trčao i pobjeđivao.

U tih 100 otrčanih utrka vjerujemo da postoji barem nekoliko koje su vam posebno drage. Koje su to i zašto?

Nema sumnje da su to pobjede na polumaratonima u Mostaru i Dubrovniku. Pobjeda u Mostaru mi je posebno draga jer sam studirao u tom gradu i na neki način to je moj drugi dom, tamo sam napravio prve trkačke korake. Još se sjećam večeri kad je dogovoren nastup na štafetnoj utrci u Dubrovniku i tad sam instalirao aplikaciju Strava i otišao na trčanje. Nakon trčanja sam poslao sliku prijatelju koji je bio začuđen vremenom i dužinom trčanja, vjerujem da je bio siguran da sam vozio bicikl, a ne trčao. Njegovi komentari su mi bili motiv više da nastavim s pripremama za štafetnu utrku. Pobjeda na polumaratonu u Dubrovniku nije ništa manje draga, to je moj prvi službeni polumaraton, tu je bila moja prva utrka, prva pobjeda… Također u Dubrovniku motiv više za pobjedu je bila domaća publika. Još i danas se naježim kada gledam video ulaska u cilj, nema ničeg ljepšeg nego vidjeti drage ljude kako se vesele tvom uspjehu. Također u kategoriju najdražih utrka bi se mogao ubrojati nastup i pobjeda na 5 kilometara u sklopu ovogodišnjeg Plitvičkog maratona, gdje sam trčao samo šest dana nakon izlaska sa zaraznog odjela. Doktor mi je preporučio strogo mirovanje dva mjeseca i naravno bolovanje kojeg nikada nisam otvorio. Jasno, nisam ni pauzirao od utrka, samo sam ih drugačije posložio.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *